Ne znam bi li kompjutor imao dovoljno tih gigabajtova kad bih krenuo nabrajati. Strašno volim hranu.

Iz provjerenih i pouzdanih izvora čuli smo da ste kao dijete željeli otvoriti svoju slastičarnicu i biti glavni slastičar. Jeste li ikada požalili što ste krenuli u glazbene, a ne slastičarske vode?
Volio bih imati slastičarnicu. To je bliže mojoj naravi nego imati birtiju. Volio bih se baviti time, jer mislim da je to kreativna stvar. To mi je u mašti, ali da mi netko kaže tri-četiri-sad, počinjemo prekosutra, mislim da bih se preplašio zadatka. Netko drugi sanja da će voziti avion, ja sanjam to.

Prije dosta godina smislili ste jedan sladoled, koji se čak i prodavao na Jarunu. Možete li nam pobliže reći o čemu se točno radilo? Sjećate li se možda još tog recepta?
Moj sladoled od kave je možda najbolji sladoled koji ste jeli :-). Nema neko patentirano ime, a nema ni recepta. Svaki put kad ga napravim ispadne drukčije. Ne znam u čemu je stvar.

U mlađim danima radili ste lude sendviče - kombinacije slanog i slatkog i bili ludi za feferonima i kaparama. Volite li još takve kombinacije?
Kad si mlad, želudac ti može svašta podnijeti. Radio bih sendviče koji su sadržavali šunku, sir, komadiće čokolade, fete mandarine, list salate, bilo što. Možda to i nisam radio zato što je bilo ukusno, već, kao pravi pubertetlija, samo da zabaviš društvo glupostima.
Teško mi pada kad sviram negdje dalje od kuće, kad me netko želi šarmirati svojim nacionalnim jelom, pa dobijem odrezak, neki eksperiment mesa i marmelade i takvo nešto. Nije to za mene.

Volite li pršut?
Pršut ne doživljavam samo kao hranu, to je pitanje nacionalnoga interesa. Imao sam jednog domišljatog prijatelja koji mi je objasnio da je pršut najstabilnija valuta u Hrvatskoj, jer koliko god se mijenjale marke, dinari, euri, kune, pršut uvijek ima svoju vrijednost. Kao što su Švicarci franak vezali za zlatne poluge, mi smo svoju valutu trebali vezati uz pršut.

Što najviše volite jesti? A što nikako?
Sad će se Dalmatinci razočarati, ali ne pašu mi tripice. Pučka kuhinja našeg naroda koji se naučio preživljavati od domišljatosti majke i deset krumpira na petnaest djece, pa se pamti onaj okus iz majčina lonca. Nas je majka silila jesti to i pohani mozak. Užas! To je izgnano iz mog jelovnika.

A što mi je najdraže? Ne znam bi li kompjutor imao dovoljno tih gigabajtova kad bih krenuo nabrajati. Strašno volim hranu. Nije da sam sad na vratima srednje dobi pa da počinjem otkrivati hranu, ja sam je oduvijek volio. Više volim malo jaču, pikantnu hranu. Draža mi je, na primjer, slana srdela nego mol. Drago mi je kad dođem u Slavoniju kad me počaste s nekim hard rockom nego li s kamilicom.

Stignete li kuhati?
Zbog prirode posla sam to potpuno zanemario, a naučio sam ponešto skuhati dosta rano, jer je mama radila u poduzeću do tri, a sestri i meni je škola bila u dva. Tako smo se prvo naučili podgrijati pa onda nešto skuhati. Sjećam se da smo još u osnovnoj školi sestra ili ja znali napraviti ručak sebi i ocu. Nešto bi smućkali. Nas dvoje nismo bili neki vrhunski kuhari, ali smo se vrlo rano osposobili za održati se na životu.

Supruga vam je iz Podravine. Volite li više dalmatinske ili podravske specijalitete?
Čini mi se da Podravci imaju hranu koja je slična slavonskoj, ali je malo, kako bi rekao, mekša. Možda mi je to, od kontinentalnih kuhinja, najbliže onome što je moja mama kuhala.

Zbog prirode posla kojim se bavite često se hranite po restoranima i sigurno ste isprobali brojne delicije. Što najviše volite, a što izbjegavate jesti po restoranima?
Kad vidiš da je restoran dno dna, uzmeš čaj. Tu si poprilično siguran. Kuhana voda s vrećicom iz dućana nema opasanosti. Popiješ u miru, zahvališ se i pokušaš naći nešto drugo. Kroz ovih dvadesetak godina života na putu naučio sam gdje se treba zaustaviti. Gdje god se nađem u Hrvatskoj znam gdje se isplati nešto pojesti. Čak sam razmišljao da bih napisao nekakav putni gastro vodič, gdje se zaustaviti, što tražiti, što izbjeći.

Kad dolazim na nepoznati teren, ne eksperimentiram. Obično potražim talijanski restoran, zatražim neke špagete, lazanje, par vrsta juha koje su slične našima, jer slično pripremaju hranu, slično je začinjaju, tako da je mogućnost problema vrlo mala. Isprobavanje hrane ostavljam za slobodne dane, kad idem raditi ne riskiram, a vidio sam da nisam jedini. Nije pošteno prema publici. Nisu kupili kartu da bi me gledali kako se previjam po pozornici, jer ja trebam biti najbolji što mogu, a to ne uključuje želučane tegobe.

Preferirate li samo domaću spizu ili eksperimentirate i sa svjetskim kuhinjama?
Teško se uključim u neku kuhinju, ali kad se uključim, zavolim je. Draga mi je meksička i kineska kuhinja. Vjerojatno nisam još dovoljno istančan ili nisam dovoljno puta probao, ali još ne mogu shvatiti japansku kuhinju. Nisam baš ljubitelj ni indijske kuhinje. Nisam siguran, ali čini mi se da se dosta temelji na ovčetini. Kažu mi prijatelji izjelice da trebam probati pakistansku, da je to vjerojatno najbolja kuhinja na svijetu. Govore slični i za armensku. Nažalost, postoji još puno toga što nisam probao.

Blic pitanja

Slatko ili slano?
Najdraže mi je da je prva porcija slana, a druga slatka.

Pršut ili riba?
Već objašnjeno.

Bijelo ili crno vino?
Crno.

Doručak ili marenda?
Doručak može sadržavati maslac, marmeladu i slične varalice, a kad kažeš marenda, znaš da je kolesterol u pitanju, zato marenda.

Restoran ili konoba?
Konoba. Istarska ili dalmatinska. Slow food, kad se ima vremena i kad mobitel nema signala.