| Intervju - Gibonni |
|
Sam biram što ću, kada ću i s kim ću Splitskom kantautoru (36) nakon gotovo pet godina stanke poèetkom svibnja izlazi novi album 'Unca fibre': u meðuvremenu je, kaže, napunio stvaralaèke baterije i opet je spreman suoèiti se s teretom estradneslave - na svoj, inatljiv naèin Razgovarala Dubravka Tomekoviæ Aralica Snimili: Mario Kuèera i Saša Buriæ Vokal hrapav i opor poput glasa kakvog bluesmana, iskrzana gitara u pozadini, hammond orgulje u maniri ranih snimaka grupe Deep Purple, gitarski solo na tragu Claptonovih "brzaca" s kraja šezdesetih - posve sigurno nisu nešto što biste oèekivali od Gibonnija. No, s druge strane, skladba "Mi svijetlimo", od uvodnog takta do velikog finala, ima tipièan otisak Gibonnijevog autorstva. - U ovoj su se skladbi, kao i na mnogima drugima na albumu, zajedno našle èetiri generacije glazbenika. U onu najstariju pripadaju Tony Levin, koji u ovoj pjesmi svira stick bass, te - neæete vjerovati - Oliver Dragojeviæ. On, kao u svojim zvjezdanim danima splitskih Batala, svira hammond orgulje. I to - sjajno. Vlatko Stefanovski pripada srednjoj generaciji, ja sam neka meðugeneracija, a gitarist Tonèi Radiæ, kojeg mnogi znaju po suradnji s Damirom Urbanom, bubnjar Dado Marinkoviæ, klapa Iskon i Mlaðo iz T.B.F.-a, su èetvrta i najmlaða generacija, ukljuèena i u ovu pjesmu i u cijeli album - veli Gibonni. Intervju s tridesetšestgodišnjim splitskim kantautorom dogovarao se i odgaðao tjednima. Uostalom, kao i sam izlazak novog mu albuma, koji se zove "Unca fibre", a u prodavaonicama bi se trebao pojaviti poèetkom svibnja. Prethodni studijski album "Mirakul" objavio je još 17. listopada 2001., no podulja diskografska stanka iskorištena je za ponovno objavljivanje svih ranijih snimaka. Tako je Croatia Records objavila paket svih njegovih albuma do "Judi, zviri i beštimje", a Dallas - sadašnja Gibonnijeva diskografska kuæa - lansirala je svoja reizdanja, garnirana s dva DVD-a koncertnih snimaka. Zato je "Unca fibre", uistinu jedan od najdulje oèekivanih novih albuma nekog domaæeg izvoðaèa. Zašto tako dugaèka stanka izmeðu nastanka studijskih albuma? - Šta æu kad mi vrag ne da mira, kad stalno imam osjeæaj da mogu još nešto promijeniti, poboljšati, dosnimiti ili - još èešæe - ponovno snimiti na posve drugi naèin. Kad god završim album, uvijek imam osjeæaj da sam još nešto imao za reæ'! To, naravno, nije drago mojoj publici koja bi htjela nove snimke, a još manje diskografskoj kuæi Dallas. Što ste radili sve ove godine nakon objave "Mirakula"? - Priznajem, prve dvije godine bio sam autorski iscijeðen i posve prazan. Doslovno kao stara kanta, a bilo je to ujedno vrijeme koncertne promocije "Mirakula". Kako nisam od onih koji rade rutinske koncerte, nakon niza velikih nastupa, poput onoga u Domu sportova, bio sam posve iscrpljen. Èak sam i raspustio bend. U to me vrijeme više zanimalo ima li koja dobra knjiga ili film koje sam propustio, nego karijera. Znao sam, naime, da se ponovno moram "napuniti". No, svirke ipak nisu prestale. Jer, radili ste doèeke novih godina, ekskluzivne nastupe za biranu publiku u Sloveniji i Hrvatskoj, svirali ste u Milanu, Ženovi...- Toèno, ali želio sam da to ne budu koncerti ili tezge u klasiènom smislu rijeèi. Nastupima sam nastojao osvajati za sebe barem malo nove slobode. U Milanu je to bila neka vrsta unplugged izdanja gdje smo Nikša Bratoš i ja svirali gitare što je bio mali skroman eksperiment, a prošle sam godine èesto nastupao i s Matijom Dediæem, njegovim triom i klapom Iskon. Je li taj tip odmjerenosti i kontroliranog pojavljivanja na koncertima pravi naèin za opstanak na sceni zagušenoj instantnim zvijezdama i sezonskim atrakcijama?- Za mene - da. Imao sam sreæu pa sam suraðivao i suraðujem s glazbenicima kod kojih nije bilo dileme bi li radije nastupili dva puta mjeseèno u kazalištu ili nekom drugom prostoru pred odabranom publikom - ili pak, s druge strane - nastupati i po dvadeset puta na mjesec na tezgama iza ponoæi u kakvoj diskoteci. Od poèetka smo dakle bili svjesni da je to privilegij i svojevrstan komfor, no takoðer smo znali da zato nikada neæemo biti uspješni kao Colonia. Ali, vi jeste i komercijalno uspješna zvijezda, "kapitalac" u svojoj diskografskoj kuæi i atrakcija za publiku i medije... - Možda, no i dalje ostajemo na pitanju izbora. Ja za to nisam bio spreman - a danas to ne želim - žrtvovati taj komfor o kojem govorim; žrtvovati svoju autorsku osobnost, slobodu i privatnost. Naravno, posve razumijem i sve one koji su izabrali drugaèije, pa i neke moje bivše glazbenike koji su otišli suraðivati s nekim komercijalnijim i radišnijim pjevaèima. No, moram reæi da su se znali i vraæati tvrdeæi da je bolje svirati manje, a guštati. Jednom ste rekli da sebi priželjkujete buduænost daleko od pažnje medija i scene, da budete æelav i debeo i da se nikoga ne tièe što je tome tako? - Naravno, jer to bi znaèilo da mogu živjeti kao autor, "na daljinu". Možda i u nekoj hvarskoj uvali, ili na brodu, ili u izolaciji s obitelji... Znate što, zapravo, želim? Želim jesti bez optereæenja, guštati u spizi, a da ne mislim na kilograme. Posljednji put to se dogodilo u sijeènju 2002. kad sam kod mog kuma Tome Muse "tamanio" hobotnicu s krumpirima. Zar nije pomalo frustrirajuæe da èetiri godine nisam sebi priuštio da se najedem bez grižnje savjesti, da na kraju veèere s užitkom zapalim cigaru i raskopèam remen i da ne mislim hoæe li mi se sutra na nekoj svirci ili na slikanju za neke novine ispod košulje ukazati "izdajnièki" trbušèiæ. Plaše li vas napori turneja koje slijede, promocije i intervjui - sve što ide u paketu s novim albumom? - Ne, jer ja æu opet birati što æu, za koga æu i kako æu! Osim toga, sumnjam da æu imati promociju. Ne volim ih odveæ, kao ni slikanja, medijski pritisak... i na njima se, u pravilu, ne pojavljujem. Doðem tek tu i tamo, kad je rijeè o Oliveru ili nekoj knjizi i autoru koji mi mnogo znaèi. Sjeæam se da sam jednom Oliveru trebao doæi na promociju, ali sam se tako užasnuo toga da sam mu umjesto dolaska darovao vršu u koju sam stavio pjesmu koju sam napisao za njega. Znaèi li to da æe turneja proæi bez diskoteka?- Kad god je to moguæe, no, na žalost, mnogo je gradova i mjesta u kojima su diskoteke jedini prostori gdje se može svirati. Brojke i rekordi me ne zanimaju i ne mislim koncerte pretvoriti u rutinu. Dakle, vjerojatno æu u Hrvatskoj odsvirati nekih dvadesetak, a zajedno s inozemstvima, možda oko èetrdeset koncerata. Odnos koji, sreæom, imam s publikom ne bih mijenjao nizašto, a najmanje za novac koji bi mi donijele rutinske tezge. Probao sam ja mnogo toga, pa i biti dio te, nazovimo je estradne mašinerije, koja je tražila sve više i više. I nije mi prijalo. Povukao sam ruènu, duboko uvjeren da je ovako mnogo bolje. I za mene i za publiku. Razdoblje izmeðu dva studijska albuma donijelo je i brojne humanitarne projekte. Nije li u malim zemljama poput Hrvatske riskantno toliko se trošiti u javnosti, a da to nije u osobne komercijalne svrhe? - Nisam o tome razmišljao jer da jesam, nikada se ne bih ukljuèio niti u jedan humanitarni projekt. Èini mi se da mogu biti ponosan na ono što smo svi zajedno uèinili na suzbijanju nasilja u školama, odnosno na senzibiliziranju javnosti koja je, možda i prvi put, postala svjesna tog problema. Ne èini li vam se da je cijelo društvo postalo cinièno? Recimo, drži se posve normalnim da samozvane zvjezdice kupuju luksuzne jahte, prestižne automobile, vile ili umjetnine dok se na gotovo svaki humanitarni projekt i angažman gleda sa sumnjom, tražeæi skriveni interes?- To je istina. Zbog toga sam mnogo puta bez kamera i novinara, nakon "normalnih" komercijalnih koncerata od vlastitog prihoda izravno pomagao tamo gdje sam mogao i gdje mi se èinilo da je pomoæ najpotrebnija. Glupo mi je sada o tome govoriti ali, nekako mi je to i - najèišæe. Niti me tko vidi, niti slika, niti je igdje oglašen humanitarni projekt, niti se itko od sveprisutnih politièara gura u prvi plan, a neko dobro je uèinjeno. Prvenstveno zbog mojeg osobnog zadovoljstva i neponovljivog osjeæaja. No, ima još nešto: nisam želio to oglašavati i iz sebiènog razloga, da se ne dogodi da mi se svi potrebiti u ovoj zemlji - a na žalost ima ih mnogo - jave kao jedinom dobroèinitelju! Jer nisam svetac koji dobroèinstva èini s lakoæom, za svaku akciju ili pomoæ dobrano sam se namuèio. U kojem smislu?- Pa nije lako nagovoriti 14 èlanova mojeg benda da pristanu sudjelovati u nekom humanitarnom projektu. Ako i imam neku privilegiju od toga jer, za oèekivati je da æe me kad mi treba lijeènièka pomoæ netko prepoznati i preko reda ugurati u ambulantu ili mi bez èekanja omoguæiti magnetsku rezonancu - to se neæe dogoditi i mojemu bubnjaru ili basistu. Dakle, ja se osjeæam obveznim ljudima koji sviraju sa mnom platiti njihov rad i onda kad prihod od koncerta ide u humanitarne svrhe. Tako stvari naprosto stoje i kod drugih humanitarnih projekata. Netko uvijek mora platiti osiguranje, vatrogasce, portire i sve one koje nitko nije ni pitao, žele li i mogu li donirati svoj rad i svoje vrijeme. Netko je zgodno rekao da je život nepravedan jer da velike i bogate tvrtke svoje skupe proizvode ne daruju onima kojima su nedostižni i kojima trebaju, veæ onima koji si ih ionako mogu priuštiti. Kako je to dobiti na korištenje skupi auto poput novog peugeota?- Nemojmo se lagati, sjajno. Posebno ako voliš automobile kao što ih volim ja. Èesto ih mijenjate? - Ovaj novi peugeot je moj 29 automobil! Kad sam bio mali, mog oca uopæe nije zanimao automobil. Vozaèki je položio tek u èetrdesetim godinama, a ja sam kao klinac strašno želio imati automobil i sebi sam obeæao da æu si ga kupiti èim zaradim neke novce. Automobil za mene nije statusni simbol veæ radost. Uopæe me ne zanima vidi li me tko u novom automobilu. Dapaèe, bio bih najsretniji kad bih se mogao vozati i guštati u njemu, a da me nitko ne vidi, ne snimi i ništa ne pita. No, sponzorima to baš ne bi bilo drago. Mogu li se sponzori usmjeriti i u humanitarne projekte?- Mogu ali, mnogo lakše ako si Bono Vox nego ako si Gibonni. Ne samo zbog toga što on može otiæi na kavu s Billom Gatesom koji æe nakon toga darovati dvadesetak milijuna dolara nekom humanitarnom projektu, veæ prvenstveno zato što nitko ne brka njegovo zanimanje i njegovo dobroèinstvo. Od njega se ne traži da prikuplja novce i s U2 radi humanitarne koncerte ili da bude kasica-prasica veæ da svojim autoritetom i popularnošæu senzibilizira javnost i one koji imaju novac da ga upotrijebe i za dobroèinstva. Veseli me da sam, recimo, s Gorenjem uspio dogovoriti njihovo sudjelovanje u humanitarnim projektima u Hrvatskoj, te da sam ovaj put - kao Bono Vox - u ulozi prometnika koji æe posredovati izmeðu onih koji daju novac i onih kojima je pomoæ potrebna. Mislite li da ste tijekom svih ovih godina uspjeli poštedjeti obitelj medijskog pritiska?- Koliko je to bilo moguæe - da. Ma, moram pojasniti taj odnos prema medijima i javnosti. Ima u meni dva posve razlièita tipa: jedan dio mene uživa da se moje pjesme vrte na radiju jer to znaèi da sam s njima dospio do ljudi, da im one nešto znaèe. No, s druge strane, ako se ja sam naðem u kafiæu dok na radiju svira moja pjesma, užasno mi je neugodno. Znam da to, možda, zvuèi dvolièno ali, tako se osjeæam. Kad iziðem na scenu i vidim punu dvoranu, kad ljudi pjevaju tokom koncerta ili mi èestitaju nakon svirke - osjeæam se sjajno, ali se užasavam i same pomisli da me netko èeka pred ulazom kuæe zbog autograma, da za mnom trèe fotografi dok šetam s klincem ili dok pijem kavu u ACI marini! Koliko je dolazak na svijet novog èlana obitelji Stipišiæ, malog Lorenza, utjecao na stvaranje ovog albuma?- Super! Istina, prvo sam shvatio da oko mene ima više gladnih usta, jer mali nije mogao prestati jesti. No, šalu nastranu, roðenje Lorenza bilo je vrlo inspirativno: cijelo sam vrijeme bio uz Sanju u rodilištu i nisam se onesvijestio. Svoju dicu obožavam, njihova je ljubav bezuvjetna i vrlo pozitivno djeluju na mene. Uvijek sam želio imati puno dice, no zasad smo stali na troje. Meni je super kako amerièki i britanski rokeri imaju puno dice. Vidi Jaggera: ima ih sedmero, a možda ih bude još. Kod nas svi nešto jedno ili dvoje, jer kao - nemaju vremena, a na turneji su od subote do ponedjeljka. Da, Jagger i Rod Stewart imaju mnogo djece, ali s više žena.- Istina. Meni je onda bolje manje dice, a jedna žena. Unatoè želji da što više budete s obitelji, novi æe album ipak zahtijevati vaš medijski angažman? - Naravno da hoæe, ali dio posla æe odraditi i videospotovi. Žare Batinoviæ, moj prijatelj i redatelj spotova, veæ radi na ideji za "Vrime je da se pomirim sa svitom", a odmah za njim slijedi "Šta æe meni moja dica reæ". U prvi plan se za spot nametnula i pjesma "Zavezanih oèiju" koja je, u suradnji s Mladenom Badovincem iz T.B.F.-a ispala sjajno, tako da se, možda, dogodi da odmah iziðem s èak tri spota. Na prošloj turneji nosili ste odijelo što je bila cijena sponzorskog ugovora s Murom. Hoæe li i "Unca fibre" donijeti neko iznenaðenje tog tipa, primjerice, ružièastu boju sponzora T-ht?- Neæe. Bit' æu onakav kakvog me obièno svi vide i na ulici. Gibo u casual izdanju! |
You have to login before you can shout!
| Home |
| Vijesti |
| Forum |
| Kontakt |
| Priv. poruke |
| Knjiga gostiju |
| Prijatelji |
| Chat |
| Biografija |
| Versi... |
| Diskografija |
| Filmici |
| Slike |
| Intervjui |